Dinamovi dani slavlja još uvijek traju. Ne na Maksimiru, već na Peščenici zahvaljujući odbojkašicama kluba koji ime dijeli s “velikim nogometnim bratom”. No, možda će kroz koji tjedan zajedno slaviti još jednu titulu...

Ova je osigurana prošlog vikenda kada je zaključena finalna serija Prvenstva Hrvatske, a kraj domaće sezone s peharom prvakinja u rukama dočekale su upravo dinamovke, odnosno Lavice, kako im je “službeni” nadimak. A doista su lavovski i odradile posljednje dvije utakmice finala protiv Mladosti, jer su prvo u trećoj utakmici okrenule 0:2 u setovima u pobjedu u Domu odbojke uz Savu, a onda za završni čin na svojoj Pešči poput tornada protutnjale pored Mladosti do trona za najbolju odbojkašku ekipu u Hrvatskoj.

Škola posljednje dvije sezone

Za Dinamo je to prvi, time i povijesni naslov prvaka, no ono što mu daje posebno na značaju jest činjenica da je do njega došao u samo deset godina postojanja kluba. Krenuli su od nule, u petom rangu domaće odbojke i iz godine u godinu postepeno rasli, a već nakon pet godina stigli su do elitne Superlige.

Prethodne dvije sezone igrali su finale PH, igrali su i finala Kupa Snježane Ušić, što je bio jasan znak da se polako “kuha” još veća priča, odnosno iskorak prema samom vrhu. Mladost je tu stajala kao posljednja i najveća prepreka, ali iz trećeg pokušaja i nju su uspjeli skinuti.

- Je, s ovime nam je pao jedan veliki kamen s leđa - reći će Igor Šimunčić, trener i jedan od glavnih i zaslužnih autora Dinamove priče, pogotovo dijela vezanog izravno za teren u posljednje četiri godine.

DAMIR KRAJAC Cropix

- Kako je ova serija odmicala postajali smo sve svjesniji prilike koja nam se nudi. Prošli smo školu u prethodne dvije sezone, gubili finala, ali sve dok se ne odigra posljednji poen, dok ne bude kraj, moraš biti oprezan. Veliki nam je kompliment činjenica da je naša igra rasla kako je serija išla dalje, odnosno da je ekipa odigrala najbolje u najbitnijim utakmicama, a to su bile i polufinalne protiv Ribole Kaštela i ove protiv Mladosti. To je znak da smo dobro tempirali i dobro radili svoj posao.

Još je nakon lanjskog finala i poraza od Mladosti, Šimunčić rekao “mi smo svoj cilj ostvarili, došli smo do finala, ali sljedeće godine svakako idemo po trofeje”. I u takvom su stilu dinamovke odigrale praktički cijelu sezonu, od prvog su kola vodile na ljestvici Superlige i da nije bilo kiksa u posljednjem kolu protiv Neba, sačuvale bi “jedinicu” i za doigravanje.

No, ti izgubljeni bodovi protiv zaprešićkog kluba nisu poljuljali ekipu, niti su se na kraju pokazali presudnima za rasplet sezone. Iako su možda izazvali kratkotrajnu zabrinutost...

- Pa je, naravno da se pojavilo malo brige, ali ne i sumnje. Više je to bila briga u smislu preispitivanja jesam li nešto krivo napravio u cijeloj priči. Jer oko selekcije igračica nismo imali nikakav upitnik, znali smo što želimo i što možemo po pitanju našeg kadra s obzirom na klupske mogućnosti. Bilo je samo sumnje jesmo li možda u nekim trenucima preblagi, ili prestrogi, ili previše tražimo od cura. Ali, one su vratile na način da su kad je bilo najteže vraćale na najbolji način, što je pokazalo da smo bili na ispravnom putu cijelo vrijeme.

Šimunčić je, jasno, nekadašnji izbornik naše seniorske muške reprezentacije (pet godina) te bio trener nekoliko klubova u Austriji i Sloveniji, a između ostalih i Mladosti (muški). Puno je tu, dakle, iskustva, ali i znanja. Šimunčić je u Dinamu - jer ipak je predsjednik kluba Nino Matjačić zagriženi nogometni fanatik - nešto slično ulozi trenera u engleskom Premiershipu, odnosno puno je opsežniji posao nego samo trener. On tu i sportski direktor, i menadžer, ima odriješene ruke što se tiče igračke križaljke jer, na koncu, on i trenira igračice koje odabere dovesti u klub.

Sedam ih je igralo sva tri finala

Za sve to treba studioznost, organiziranost, analitičnost, posvećenost, a sve su to kvalitete koja Šimunčić i posjeduje.

- Sport je stvar i kontinuiteta i meni je jako drago što sam ovdje, u Dinamu, mogao doživjeti kontinuitet rada. Jer i ranije gdje god sam uspio to imati, bilo je i rezultata. Bitno je znati da imaš nekog iza leđa, tko čvrsto drži tvoje ideje, a tu je u klubu što se toga tiče stvar stabilna. Kontinuitet se svakako isplati, imati mir, podršku. Imali smo, jasno, i mi trenutaka i utakmica kroz ove dvije-tri sezone kad se preispituješ radimo li pravu stvar, ali nije bilo panike.

RONALD GORSIC Cropix

Dinamo nije išao prečacima, niti lovio rezultat i trofej kao da sutra ne postoji, već se držao svog plana i programa te polako gradio stazu do vrha.

- Nije bilo lako gubiti finala, ali za velike stvari treba znati čekati, treba stati u red. Ova je titula plod četverogodišnjeg rada u kojem se svaki dan znalo što će se raditi sutra. Bili smo strpljivi i trud nam se na kraju isplatio.

Ove su sezonu dočekali i potpuno sazrijevanje igračica.

- Ne treba zanemariti da su četiri od sedam igračica iz naše aktualne prve postave odigrale sva tri finala. Dakle, Lucia Babić, Carla Stošić, Maša Mlinar i Jelena Ninčević su imala iskustvo borbe za trofej. Priključila nam se Viktoria Ana Trcol posljednje dvije sezone, ove zime doveli smo Ivu Pehar, koja je ranije igrala sva moguća finala kao igračica, štoviše i kapetanica Mladosti. Jedino nam je Luna Bečić bila ta koja je igrala svoje prvo finale. Dakle, mi nismo imali alibi da možemo reći mladi smo i neiskusni u ovome. Opet, kad je s druge strane Mladost, kakva god bila, moraš imati respekt.

No, ta je Mladost ipak bila nijansu-dvije slabija nego prethodnih sezona, a Dinamo, eto, nikad jači.

- Apsolutno, ali to je ono što smo znali. Jer prošla godina bila je dosta blizu, a one su ostale bez tri važne igračice iz postave. I znali smo da oni idu principom kako će to nadoknaditi radom kroz sezonu s novim, mladim igračicama, no ispalo je ipak da je jedna sezona prekratko razdoblje za nadomjestiti takvu razliku. Međutim, ne želim zadirati u njihove poslove i probleme, makar se, vezano za cjelokupno seriju finala, ne mogu oteti dojmu kako smo mi ipak malo više željeli titulu. Ne znam je li Mladost u četvrtoj utakmici sputao poraz u prethodnoj, nakon onog našeg preokreta, vjerojatno je, ali to je normalno i ljudski, no generalno, jesu li ušli presigurno u neke utakmice, odnosno je li ih ta prva utakmica finala, koju su nas dobile, malo zavarala, ne znam. Sad kad gledam posljednje tri utakmice, dojam je da smo mi više željeli.

Šimunčiću ovo inače nije prvi put da je detronizirao Mladost, ali je zanimljivo da je to učinio u obje konkurencije. Jer prije 16 godina je s odbojkašima, s MOK Zagreb, također tada u jeku dominacije Mladosti “uzeo” titulu iz Doma odbojke. I ta je bila posebna na svoj način, kao što je i ova s Dinamom.

- Nema one koja mi je draža, jer su neusporedive, a opet je svaka slatka za sebe. Rekao bih samo da je osvojiti titulu protiv Mladosti i s drugim klubom jako teško, a osvojiti je i u muškoj i u ženskoj konkurenciji još teže. I mislim da to nitko nije uspio. Makar, ne bih pri tome stavljao naglasak na Mladost jer u konačnici i ja sam mladostaš. Tamo sam se “rodio”, volim taj klub, a ovo je posao i radim ga najbolje što mogu i znam. Dinamo mi je najbolja prilika da radim u svom gradu i istovremeno budem uz obitelj, što mi je također prioritet, pa kad se sve to zaokruži, mogu reći da sam sretan čovjek.

Sinergija kluba i ljudi

Nije, jasno, Šimunčić zaboravio naglasiti sinergiju cijelog kluba i ljudi koji stoje iza Dinamove titule.

- Tu razinu entuzijazma koju sam doživio u klubu, od predsjednika Matjačića, pa Gorana i Vjeke Blažića te Tee Samardžić, to se rijetko viđa. To su ljudi koji su u ovih deset godina napravili ogroman posao sami, zaista sami i bez njih ne bi bilo svega ovoga i moram im skinuti kapu zbog ljubavi koju pokazuju prema odbojci. U klubu je trenutačno 1000 djevojčica koje donose kvalitetne rezultate u svim razinama i dobnim kategorijama i samo je pitanje vremena kad ćemo iz vlastitog bazen pocrpiti još kvalitetnih igračica.