Otkako je europski nogomet natjecateljski podređen financijskim (ne)moćima, suzio se broj aspiranata na trofeje. Sa druge strane se maksimalno proširio krug klubova kojima je ključno biti dio UEFA kupova zbog financijskog dobitka. Oni euro utakmice doživljavaju kao prikupljanje što više novca, a kako bi se onda u nacionalnom prvenstvu što bolje ekipirali. Taj trend trećeg milenija doprinio je da 10-15 elitnih klubova ciljaju trofeje i posljedično veliku zaradu, pa im je UEFA konkurencija postupno prerasla u bitnije okružje od domaćeg prvenstva. Otuda i ideje ideologa Super lige da se prednost pruži elitističkoj im ligi, a nacionalno natjecanje "odrađuje".

U Hrvatskoj već odavno znamo da je UEFA iskorak presudan isključivo zbog financijskih bonusa. I u dobu kada je pokrenuta treća euro (Konferencijska) liga, naši klubovi su izvan ozbiljnije natjecateljske ambicije. Dinamo je izuzetak koji potvrđuje to pravilo, a zahvaljujući Maksimiru HNL nije pri dnu rejtinga 55 članica UEFA. Uz Modre nastupe u Ligi prvaka HNL je u sredini, ali s trendom pada. U pet sezona bilježi se 18., 19. (2), 20. i sada 21.mjesto, i to unatoč dvama nastupima Dinama u LP, jednom četvrtfinalu EL i osmini finala CL.

Problem su Rijeka, Hajduk, Osijek...

Problem je što ostali (Rijeka, Hajduk, Osijek) koji stalno izbore Europu, bilježe slabe rezultate. Trend pada kvalitete igre HR klubova je očit, što se može prepoznati i po tome da bolje rejtinge imaju i neki savezi koji nisu baš neka viša kategorija u odnosu na naš nogomet (primjerice Norvežani, Česi, Poljaci, Ciprani, Škoti, Izraelci su među prvih 20). Recimo ispod HR su Srbi, Ukrajinci, Mađari, Rumunji, Slovaci, Slovenci, Bugari i drugi, ali naši klubovi su ispali od slabi(ji)h suparnika. Osijek sa Zirom iz Azerbajdžana, Hajduk koji se mučio i s amaterima s Farskih otoka ispao je od desetoplasirane slovačke momčadi Ružomberok, a Rijeka je uz muku s rumunjskim drugoligašem, eliminirana iz EL od ne baš impresivnog Elfsborga, da bi potom doživjela debakl sa ljubljanskom Olimpijom. Te eliminacije ne mogu biti posljedica financijskih razlika, suparničkih nadmoći, nego su prije jasni i zabrinjavajući pokazatelji slabosti HNL klubova na planu organizacije igre, tehničko-taktičke prezentacije i modernijih pristupa.

Dinamo (38. po rejtingu), Rijeka (135.), Hajduk (154.) se bore u završnici sezone za naslov prvaka, dok je Osijek (165. od 427 klubova) mučnu sezonu uveo u moguću euro završnicu.

U "pet deka" više nije sintagma za "ostatak lige", nego je i okvir borbe za vrh, Europu i ostanak. Simbolično nam to odaje i "unutrašnje" padove. Primjerice na vrhu, Dinamo je sukladno proračunu i posljedično boljem rosteru (a i po dobrom učinku u LP) nelogično bio u zoni debakla (promjene tri trenera) u HNL. To što se ipak vratio u izglednu poziciju za naslov samo potvrđuje da Rijeka i Hajduk nisu napredovali. Svi se oni muče s ostatkom lige, uključujući i (naj)slabije plasirane, što realno više ukazuje na pad jačih klubova a manje na veliki napredak ostalih...

Neizvjesno prvenstvo

Posljedice tih re-dimenzioniranja dovele su do najneizvjesnijeg prvenstva po svim natjecateljskim pitanjima. Tri kluba u borbi za naslov, četiri u borbi za Europu, donedavno 3 a sada dva aktera borbe za ostanak. Bitno smanjenje razlika u bodovima između "tri-četiri" poola lige je brojčani pokazatelj tih promjena koje su pojačale do maksimuma faktor neizvjesnosti.

Za dobrobit HNL-a oduvijek se smatralo da je limit velika razlika u moćima (dometima) klubova, odnosno predvidljivost natjecateljskih raspleta. Tako da je aktualna promjena u moćima doprinos popularnijem natjecanju, a što vrlo jasno ukazuje prosjek posjeta (5624). Istina je da je Hajduk izuzetak koji je maksimalno podigao gledanost (prosjek 22326), ali kad bi se računalo recimo tu posjetu na razini Dinama (10816) opet bi to bilo vrlo dobar prosjek od 4500 gledatelja. Time dolazimo do one teze kako je za debelu većinu liga, pa tako i HNL, najvažnije domaće natjecanje u smislu funkcioniranja i zapravo smisla. Pored zbilja očajnih euro nastupa (osim Dinama), publika se u većem broju vratila na tribine jer joj je natjecateljska neizvjesnost glavni generator strasti za svoj klub, ligu i željene epiloge.

Tko će na kojem mjestu zaključiti ovu sezonu teško je prognozirati upravo zbog svih tih mijena u ligi. Ono što je izvjesno to je da se konkurencija unutar HNL-a iduće sezone ne može odjednom bitnije promijeniti, osim eventualno povratka (nešto) dominantnije Dinamove pozicije, a što bi bilo sukladno ogromnoj razlici u financijskim mogućnostima prema drugima. No, i to će se tek vidjeti, kao i sudbina drugih klubova.

Svakako je ova sezona dobra pouka da bi se svi fokusi na Europu kao ključnom (egzistencijalnom) cilju trebale svesti u prevlast realnosti domaćeg natjecanja.

Što znači da bi se trebalo raditi na maksimalnom poboljšanju uvjeta rada, kvalitete vođenja natjecanja, bolje suđenje, uz nasušno potrebno poboljšanje infrastrukture i time dodatno motiviranje publike. Ona pokazuje da joj je prioritet domaće natjecanje, a Europa samo bonus. U takvim atmosferama je lakše napredovati, i pogotovo razvijati modernije tehničko-taktičke pristupe te "obrazovanije" igrače. Posljedično kroz vrijeme, tada je logičnije očekivati veću europsku konkurentnost, pogotovo sa sličnim akterima, te nužne zarade za nastavak svih tih procesa...