Marco Pašalić u nedjelju je asistirao pa potom zabio svoj peti pogodak otkako igra MLS. Njegov Orlando City svladao je Atlanta United 3:0. Od 5. veljače je igrač američkog kluba u koji je stigao iz Rijeke u transferu vrijednom 4,8 milijuna eura. Odigrao je deset prvenstvenih utakmica, ima i dvije asistencije. Odlično se snašao, nije mu trebalo puno vremena za prilagodbu, njegova ljevica, poznati snajper, izvrsno funkcionira.
- Mnogi su mi rekli da se teško priviknuti na SAD zato što je nova liga, postoji vremenska razlika i puno je toga još drugačije, ali otvorilo mi se izvrsno. Postigao sam dva gola u prvoj utakmici i sve je bilo lakše. Uhvatio sam ritam i motivaciju, nastavio s igrama iz Rijeke za koju sam zabijao u zadnja dva nastupa. To mi je bilo jako bitno. Igramo lijep nogomet, zanimljiva je liga. U ekipi imamo Latinoamerikance, tehnički smo jaki, naravno ne kao hrvatska reprezentacija koja je viša razina. Puno ima priče i taktike, nisam došao negdje gdje nemaš predispozicije za dobre stvari. Rade se video analize, kao i u Europi, dosta su napredovali posljednjih godina, to su mi i rekli u klubu. Ranije nije bilo tako, MLS je bio na lošem glasu. Sve ide na bolje - kazao nam je Pašalić s kojim smo razgovarali u ponedjeljak navečer. U Orlandu je šest sati manje nego kod nas.
Brojna su slavna imena u Ligi, ne samo u Interu iz Miamija koji ima nekadašnje vedete Barcelone – Lionela Messija, Luisa Suareza, Jordija Albu, Sergija Busquetsa, nego i drugdje. U Orlandu je najveća zvijezda Kolumbijac Luis Muriel.
- U gotovo svakoj utakmici sretnom nekoga poznatog. Recimo kad sam igrao s Red Bullom iz New Yorka vidio sam Erica Maxima Choupo-Motinga, nekadašnjeg igrača Bayerna. Protiv njega sam 2021. imao debi za Borussiju Dortmund u Superkupu. Popričali smo, rekao sam mu da mi je ta utakmica puno značila. Tamo je pomoćni trener Vedad Ibišević. S njim sam razgovarao o svemu. Bio je veliki igrač od kojeg možeš dobiti pokoji savjet. Dao mi je preporuke kako trenirati, govorio mi je kako je njemu u New Yorku, kakva mu je promjena bila doći iz Njemačke u Ameriku. No, najbitnije nam je bilo popričati na našem jeziku, da imamo opet taj osjećaj kao da smo kod kuće. Zadovoljan sam, samo trebam raditi, zabijati i onda što dragi Bog da...
Igrali ste protiv Messija prijateljski dvoboj.
- To mi je bila druga utakmica otkako sam došao i odmah doživljaj koji ne možeš opisati. Tek sam stigao, a igrao sam protiv Messija i vidio ga uživo. Može li bolje? Fantastično iskustvo, taj osjećaj ostat će mi zauvijek u sjećanju, ali nisam uspio popričati s njim. Čim je završila utakmica svi igrači sjatili su se oko njega, tražili dres ili fotografiju, u trenu je nastala totalna gužva, nisam mogao prići blizu. Bit će prilike, uskoro imamo prvenstveni susret s njima.
Usporedite MLS i SHNL. Je li vam u Americi teže igrati, lakše ili podjednako kao u hrvatskoj ligi?
- Puno je poznatih imena u MLS-u, dobrih obrambenih igrača, a što se komparacije tiče, to su podjednake lige. Ne mogu reći da je MLS bolji od SHNL-a. Ne bih to rekao. Iskreno. Tu su negdje.
Iz Rijeke ste otišli na pola sezone u kojoj se bori za naslov prvaka. Možete li otkriti je li vas više Rijeka htjela prodati da zaradi na vama ili ste vi više željeli napraviti transfer?
- Ne znam koliko vam informacija smijem dati – nasmijao se Marco te nastavio:
- Sami možete protumačiti i osjetiti o kakvoj se situaciji radilo. Bilo je za mene dosta zanimanja iz Italije, to znam, ali financijski je ponuda iz MLS-a bila dobra za klub i otišao sam. Tako bih odgovorio.
Pratite Rijeku i dalje...
- Pratim, naravno.
Izgubila je od Dinama, istopila se prednost pred Modrima, sada je samo jedan bod. Tu je i Hajduk izjednačen s njom.
- Svaki vikend gledam sve utakmice. Pogotovo Rijekine. Bilo mi je jako drago što su uhvatili ritam i nakon mojeg odlaska te što su pobjeđivati. Sad su stali, to mi je strašno krivo jer cijenim igrače i trenera, znamo kako rade. Na zimskim pripremama smo baš žestoko trenirali, teško je bilo, zaslužili su naslov prvaka zbog truda koji su uložili. Žao mi je što su ušli u negativan niz, nadam se da će se brzo oporaviti i već od utakmice s Goricom početi pobjeđivati te to održati do kraja. Prošle godine je bilo također jako teško, pamtim utakmice s Dinamom, sve nam se slomilo. Nadam se da ovaj put neće biti tako, želim svojoj ekipi, jer i dalje je tako doživljavam, najveći uspjeh ove sezone. Sve da osvoje.
Rijeka ovisi o sebi, ako sve pobijedi prvak je i pobjednik Kupa.
- Tako je, i to je najbolje.
Čujete se s bivšim suigračima?
- Najviše s Franjom Ivanovićem, iako nije više u Rijeci. Lijepo smo vrijeme proveli zajedno, čestitam mu što su prvi u Belgiji. Dominik Dogan je iz Vinkovaca, s njima sam stalno u kontaktu. Ne igra puno, ali radi i trudi se. Osim njih s Gabrijelom Rukavinom, također i s Tonijem Frukom. Čestitamo jedan drugome na golovima i asistencijama, međutim nisam htio dečke zamarati. Znam da su pod pritiskom, ne želim ih zvati non-stop. Tako je bilo i lani kad smo imali pritisak pred kraj sezone.
Javno se uvijek komunicira da Rijeka nema pritisak, predsjednik Damir Mišković ne stavlja pred igrače i trenere imperativ da moraju nešto osvojiti, ali kažete da ipak itekako osjećaju opterećenje. Čim se za nešto borite to je pritisak.
- Sa strane kluba nije bilo pritiska i vjerujem da ga niti sada nema, ali... Pa svi mi želimo biti prvaci, svi želimo Kup, želimo dvostruku krunu. Kad si na dohvat toga raste i motiv, ali i odgovornost, tako osjećaš i veći teret. Navijači to očekuju, klub nije bio prvak od 2017. godine, a više je puta stigao blizu. Kao igrač osjetiš to od ljudi i ne možeš reći da ti je svejedno kako će završiti. Za svakoga bi to bio uteg koji nosi na leđima. Lani nismo uspjeli, sad Rijeka ima veliku šansu. Mi smo prošle godine i sami sebi stvarali pritisak, a pred kraj smo, nažalost, posustali. Mogu pretpostaviti da je i sada tako. Veliki bi kamen sa srca pao svima kad bi Rijeka osvojila prvenstvo.
U subotu je derbi Hajduk – Dinamo.
- Rijeci bi odgovaralo neodlučeno. Hajduk je izgubio dvije zaredom, teško im je, oni nose mlinski kamen na leđima, Dinamo je također imao kikseve... SHNL je zanimljiv kao nikad. Ako me pitate za prognozu, neka pobijedi bolji. Obje momčadi imaju ogromnu kvalitetu. Sjedit ću pred televizorom.
Navijate li za Hajduk ili Dinamo? Onako iz djetinjstva...
- Ne. Ne navijam.
Hoćete li hrabro reći tko će biti prvak?
- Ne znam. Stvarno. Radovao bih se ako bi to bila Rijeka, zbog mojih dečki, rada, truda i prošle godine.
Ako osvoje, i vi biste bili prvak. Igrali ste više od pola sezone, zabili četiri gola uz četiri asistencije.
- Tako je.
Dok je hrvatski klupski nogomet za vas ovog časa prošlost, što je s reprezentacijom? Bili ste na Euru, pozivani ste tijekom jeseni, ne i za Francusku. Koliko vjerujete da ćete se naći na listi 26 Zlatka Dalića sljedećeg lipnja u Americi?
- Nadam se. Naravno. Kao što sam vjerovao da ću ići na Euro, tako i dalje želim igrati za reprezentaciju. Hrvatska mi je broj 1 uvijek bila i bit će. Na meni je da igram dobro, da napravim prave stvari. Ako bude tako sve je moguće. Moram igrati na vrhunskoj razini. Sve je do mene.
Prvo se, dakako, moramo plasirati, kvalifikacije kreću u lipnju. Jeste li gledali četvrtfinale Lige nacija s Francuzima?
- Vjerujem da ćemo se plasirati. Gledao sam, dakako, obje te utakmice. Prvu smo odigrali fenomenalno. Drugu smo teško počeli, jako je zahtjevna bila, oni su bili raspoloženi, razigrani. Bilo mi je žao što smo ispali. I kad nisam u krugu ekipe osjećam se kao dio hrvatske reprezentacije. U srcu ću to uvijek biti. Krivo mi je kad se izgubi, a srce je na mjesto kad pobjeđujemo.
Igranje u Americi nije kraj vaših ambicija, namjeravate se vratiti u Europu?
- Tako je. MLS nije vrh mojih očekivanja, želim se vratiti u Europu i učiniti još neke dobre korake u karijeri. Htio bih napraviti veliku karijeru.
Za Uskrs su Marcu Pašaliću u Orlandu u posjet došli roditelji i brat.
- Oba brata sad žive u Zadru. Stariji Andreas se bavi IT osiguranjem, a drugi Christian, kod kojeg sam i ja svojedobno radio, i dalje je u građevini.
Pa što kaže, nedostaje li mu dobar radnik na baušteli?
- Ha, ha, naravno da mu fali dobar radnik, mislim da mu je i atmosfera bila još bolja kad je imao mene u ekipi. Ali, dobro je. Prije dva mjeseca se preselio u Zadar, a stariji već tamo živi tri godine. Roditelji će uskoro u Vinkovce, u rodni kraj, pa onda obitelji Pašalić više neće biti u Njemačkoj.
Jedini vi ostajete u pečalbi dok igrate nogomet?
- Tako je, dok se i ja ne vratim u Hrvatsku.
Kako vam je u SAD-u? Znamo što znači biti NBA i NFL zvijezda, ali kako je to u nogometu ako niste Lionel Messi?
- Kad sam stigao, bilo mi je vrlo teško. Prvo zbog vremena jer bilo je jako vruće, a ipak sam iz Rijeke došao u siječnju. Odmah sam vidio da se odlično brinu o igračima. Jako sam zadovoljan kako je krenula sezona jer u prvoj utakmici dao sam dva gola. Ekipa me dobro prihvatila, s dečkima sam super zadovoljan, kako i s cijelim klubom i stožerom. Za mene je Amerika drugi svijet. Nakon nepuna tri mjeseca mogu reći da sam se prilagodio i vremenskoj zoni, i klimi, i što se tiče hrane, ljudi, jezika... Naravno da ništa nije ravno Hrvatskoj. Vjerujem da se u tome slažemo. Odmah ću vam reći: jedna je Hrvatska.
Ne odgovara vam američka brza hrana?
- U klubu imamo kuhara i sportski jelovnik, ali nisam stalno u klubu, počeo sam doma kuhati više nego ikad. Inače su drugačiji začini, pa i okus mesa je drugačiji... Po restoranima dominira fast food. Nema puno mjesto gdje se može pojesti nešto zdravo, pa sam prisiljen poboljšavati svoje vještine u kuhanju. Kao i u planiranju menija.
Znali ste kuhati i prije?
- Jesam, kuhao sam u Rijeci, ali nisam morao često jer posjećivala me mama, dolazila je i cura, a i u klubu smo imali dobru hranu. Osim toga, mogao si otići u restoran, u Rijeci postoje odlična mjesta za kvalitetno i zdravo pojesti. Ovdje u Orlandu je to problem. Teško je naći dobru i zdravu hranu.
Što najviše spremate?
- Ujutro tri-četiri jaja na oko. Što bih dao za malo pršuta... U Hrvatskoj mi je savršeno došao uz jaja, ali sad ga nemam. Samo jaja. Osim toga, bitna mi je dobra kava. Kasnije, 3-4 sata prije utakmice, ispekao bih si piletinu i stavio pastu sa zelenim pestom. To jako volim. Jednostavno, a fino, baš da se dobro osjećam.
Živite sam ili s djevojkom?
- Cura je bila sa mnom mjesec dana, pa je otišla kako bi provela Uskrs sa svojima. Problem su propisi jer ona u SAD-u ne smije biti više od tri mjeseca godišnje. Morali bismo biti vjenčani da bi smjela živjeti stalno sa mnom. To je pravilo za strance koji dolaze u posjet.
Orlando je u unutrašnjosti Floride, nama u Hrvatskoj je poznat po košarkašima Orlando Magica, a i po Disneyevim tematskim parkovima.
- Sve sam to već obišao – otkrio je Marco.
- Odmah sam otišao na NBA utakmicu Orlando - Chicago. Jako je bila dobra, ali je Orlando izgubio. Potom sam bio u vrtu Walta Disneyja. Tamo gdje su sve životinje, možeš otići na safari, a postoje i razne druge zanimacije za životinjama. Bio sam i u Universalu, to je meni kao kirbaj. Možeš vidjeti sve o filmovima i kako su ih snimali. Tamo sam išao s bratom i njegovom djecom jer to je baš za njih, a popularni su i vrtuljci. Bio sam i u Sea Worldu jer volim morske životnije, ali žao mi je bilo gledati ih. Srce me boli kad vidim te životnije tako zatvorene, to nije za njih. Krivo mi je bilo što sam otišao i platio za to jer to nije njihova priroda, ali svjestan sam da se ništa neće promijeniti ako ja ne odem jer drugi masovno dolaze. Lijepo je i to vidjeti...
Pobornik ste da životinje treba prepustiti prirodi gdje se najbolje osjećaju?
- Naravno. Nemam kućnog ljubimca, a realno u nogometu se nikad ne možeš smjestiti, tko zna gdje ćeš biti sutra. Osim toga kad ideš iz SAD-a u Europu, stres bi bio za životinju da je vodiš na tako dalek put. Žao bi mi je bilo. Jednom kad se negdje skrasim mogu razmišljati o kućnom ljubimcu.
Komentari (0)
Komentiraj